Svi ratovi su besmisleni.
Ako su se već desili, sačuvajmo sećanje na njih i žrtve. Negujmo ponos što smo kao narod uvek bili na ispravnoj strani. Što smo se branili a ne počinjali.
***
Kada sam bila mala, otprilike sam imala osam ili deset godina, moja baba mi je pričala o Drugom svetskom ratu, o ustašama, četnicima, partizanima…
Pričali su mi ona i đed o njihovom izbeglištvu iz Dalmacije čak u daleki Egipat. Bili su tada deca koju godinu starija od mene u vreme kada sam slušala njihove priče. Govorili su o tome i ko je koga zarobio, ubio u selu i okolini, ko je bio ustaša, ko četnik, ko partizan. Moja baba je u ratu izgubila brata. Bio je na strani partizana. Moj deda je izgubio sestru, ubijena je u vreme rata, oružjem za koje se nikad nije saznalo kome je pripadalo – da li partizanima, četnicima ili ustašama. Ubijena je ona i njen momak, zbog ljubavi koju su gajili jedno prema drugome.
Pričali su oni meni to i kasnije, ali ja se najviše sećam prvog puta i mog prvog dečijeg, čistog i zdravorazumskog razmišljanja o ratu.
Ljutila sam se na babu što mi je govorila o razlici između Srba i Hrvata, i pitala se šta je to proradilo u ljudima da su se ponašali kao zveri jedni prema drugima!?
Razmišljala sam ovako:
Dobro, baba, to je bilo i prošlo. Danas su ljudi drugačiji. Nisu toliko glupi da ikada više ratuju nakon svih tih strahota. Kome je to potrebno? Kome je potrebna tolika patnja i koja je svrha glupog rata?
Strah koji mi se javljao slušajući njena iskustva, saznanja i emocije vezane za rat, anulirala sam idejom da su ljudu zaista sada zreliji, pametniji, i da nikada više neće dozvoliti da se dogodi rat. To je prosto nemoguće.
Razvila sam u sebi tada jak osećaj da je rat bio slučajna greška ljudi i da nikada više nije moguć. I sada, mnogo godina kasnije, sećam se živo, sebe u trenutku kada sam tako razmišljala.
Nije prošlo ni deset godina, bila sam pet, šest godina starija nego moja baba u Drugom svetskom ratu, doživela sam kao i cela moja porodica, uključivši i babu i dedu i sve ostale, rat u Hrvatskoj. Vreme kada je “čovek čoveku ponovo postao vuk“. Zatim rat u BiH, pa onda bombardovanje u Srbiji, a evo i dalje tihi rat na Kosovu, koji nažalost traje i dalje sa manjim ili većim ispadima.
Samo malo dalje, dešavali su se Iran, Irak i mnogi drugi, i najsvežiji rat u Siriji, jedna bogata i uspešna zemlja pretvorena je u ruševinu i ruinu. Deca su patila, mladi su patili, stariji su patili. Naočigled svekolikog razvoja sveta, putovanja na Mars, startup-ova, kloniranja i “beba iz epruveta”.
Slušam svakodnevno i priče i o trećem svetskom ratu i tek sada shvatam da su neki ljudi zaista glupi da i dalje imaju razloga da ubijaju i da se čovečanstvo nikada neće opametiti. Patnje koje ljudi doživljavaju u ratovima danas, a o deci da ne govorim, su najmonstruoznije i najperfidnije ikada.
Što smo pametniji, luđi smo.
Zašto se ratuje?
Ratuje se zbog moći i primitivizma.
Zbog prevlasti jednih nad drugima. Zbog proizvodnje i prodaje oružja. Ratuje se zbog novca, zapravo.
Hajde da, umesto puškama, topovima, ratujemo idejama, kreativnošču, sportom, ljubavlju.
Hajde da budemo mudri, pametni i našu decu učimo tome. Hajde da nikada više niti jedno dete ne pati zbog strahota koje čine odrasli.
Verujem i dalje u sebi kao ono dete nekad, da smo ipak zrnce pametniji i da nikome više nije do rata i da ćemo učiniti sve da se radujemo životu. A on je kratak.
Ljudi, ne budimo ludi, volimo se.
***
Natalijina ramonda, simbol Primirja u prvom svetskom ratu, prelep je cvet i zaista ima posebnu simboliku za Srbe i Srbiju.
Postoji i jedna knjiga koja mi se vratila u sećanje ovih dana. Monah Kalist, knjiga o strahotama prvog svetskog rata kroz biografiju monaha Kalista. Govori o ljudskoj snazi života, čudesima i moći ljubavi i regeneraciji na ličnom nivou. Savršeno se uklapa u simboliku Natalijine ramonde, toplo je preporučujem.
***